Prije nego što su svijetom zavladali pametni telefoni, tableti, prenosna računala, video igrice, veliki ekrani, igrače konzole i sve ono uz pomoć čega se djeca danas igraju, vaši roditelji, djedovi i bake su se također – igrali. Pitate se s/na čemu, kad nije bilo svih spomenutih tehnoloških čuda?!

Prije nekoliko desetljeća, djeca su najviše slobodnog vremena provodila u igri na otvorenom – pred kućom, u dvorištu, na obližnjem igralištu, u naselju, družeći se i osmišljavajući igre. Igrali smo se s nečim, a ponekad i ni sa čime: pronalazili bi nešto u prirodi što je poticalo igru ili gacali po vodi i špricali se ili radili otiske u snijegu…Za puno igara nije trebalo ništa više od okupljenog društva, dobre ekipe iz ulice ili zgrade.

Neke igre su se igrale s loptom, najkorištenijom igračkom i sportskim rekvizitom: poznate igre i one izmišljene u trenutku kada je ponestalo ideja čega se igrati. Današnjoj djeci zazvučat će nevjerojatno da su se djevojčice zabavljale sakupljanjem salveta i njihovom razmjenom, da se rastezala guma-lastika, te da se izmislio cijeli niz igara – zadataka kako ju je trebalo preskočiti da bi se ostalo u igri i pobijedilo.

Sportske vještine razvijale su se na penjalkama, njihaljkama i vrtuljcima, s kojih se i padalo, i odlazilo u bolnicu po gips.

Ljetne večeri bile su rezervirane za igre “lovice” i “skrivača” u kojima smo se zavlačili po grmlju, a da nitko nikada nije spomenuo da mu je mama pronašla krpelj.

Vozili smo se na “pony” biciklima koji je bio “premija”, rolali na rolama s kožnim remenčićima koje smo navlačili na cipele, vrtili hulahop…

Igrali smo se i po kućama: s lutkama, autićima i društvenim igrama koje su tada postojale: najčešće kartama i raznovrsnim kockicama i igrom “Čovječe, ne ljuti se!”.

Slavili smo rođendane u malim pretrpanim stanovima, stješnjeni u još manjim sobama sretnika koji su imali svoje sobe…I nikada nije bilo pretijesno za sve pozvane. Bili smo počešćeni malim sendvičima od “francuza” s kolutićem salame, krastavca, komadićem sira i majonezom. I tortom! Od naše igre mami slavljenika se dizala kosa na glavi znajući koliko ćemo joj ostaviti nereda, no ipak se istovremeno i smijala vidjevši koliko uživamo – u igri.

Igrali smo se i u pauzama između školskih sati jer nismo trebali pogledati jesmo li dobli neku poruku na mobitel ili pokazati kako smo dobro jučer odigrali neku igricu.

Ovakvu priču ispričala bi vam svaka prošla generacija, kao što će je pričati i ova sadašnja. Samo najbolje igre prenose se dalje jer imaju neku unutarnju čar koja dotiče samu bit djetinjstva: više potiče maštu, više se oslanja na natjecanje, više intrigira ili više odvlači u neki drugi svijet…

A, čega se ti najviše voliš igrati?