Postoje dvije vrste deva: jednogrba deva koja živi na Srednjem Istoku i na području tzv. roga Afrike i dvogrba deva koja živi u područjima Centralne Azije. Postoje i njima bliske životinje kao što su ljama i alpaka.

Čovjek je deve pripitomio u dalekoj prošlosti za potrebe transporta teških tereta, a koristio je njihovo mlijeko, meso i dlaku za odjeću.

Najinteresantnije i najintrigantnije na devi su upravo njihove grbe. Iako će mnogi, znajući da deve mogu dugo izdržati da ne piju vodu, pomisliti kako u grbama skladište vodu, to nije slučaj.

Grbe su u stvari masno tkivo koje međutim deve mogu pretvoriti u vodu i energiju kad im zatreba, odnosno kad dugo vrijeme nisu u mogućnosti doći do vode i hrane. Tada se njihove grbe „ispušu“ i ovjese sve dok se hranjenjem i pijenjem vode ponovno ne učvrste i popune. Kad dođe do vode, deva u vrlo kratko vrijeme, u 10-tak minuta, može popiti i do 100 litara vode, a da joj to ne škodi, te tako brzo nadoknadi tekućinu koju nije uzimala duže vrijeme.

Grbe su devina prilagodba surovim klimatskim uvjetima u kojima živi. Postoje i druge prilagodbe; jedna od njih je dlaka koja je jako debela te ih izolira od vrućine, a ujedno i reflektira sunčeve zrake pružajući dodatnu zaštitu.

Osim što su dosta visoke i na taj način im je tijelo dosta udaljeno od užarenog pijeska, način na koji sjede omogućava im strujanje zraka ispod tijela tako da izbjegavaju dodir s vrućim tlom. Jako široka stopala onemogućavaju pak propadanje u pijesak, čak i kad je deva dodatno natovarena onime što prenosi.

Kad devu pogledamo izbliza, vidjet ćemo da ima jako druge trepavice, dlake u ušima i da nosnice može pritvoriti. Sve su to prilagodbe krajevima u kojima su česte pustinjske oluje za vrijeme kojih se je nemoguće zaštititi od pijeska koji prodire u svaki i najmanji otvor.

Zanimljivo je da dok se kreće, istovremeno podiže prednju i stražnju nogu s jedne strane, pa onda drugi par nogu s druge strane. Iz tog je razloga jahanje na devi vrlo nestabilno jer se deva, hodajući, stalno ljulja.