Bjelogoričnog drveća ima mnogo različitih vrsta, a zajedničko im je da lišće zelenih krošnji na jesen mijenja boje u tople žuto-narančasto-crveno-smeđe tonove i otpada prije zime, da bi se krošnje ponovno razlistale u proljeće. Stoga ih nazivamo i listopadnim drvećem.

U našim krajevima najučestalije bjelogorično drveće je: bukva, hrast lužnjak i hrast kitnjak, pitomi i divlji kesten, topola, grab, joha, javor, lipa, vrba, breza i stabla raznih voćaka i druge.

Drveće se razlikuje po obliku krošnje, kori drveta, obliku lista, visina do kojih može narasti, tipu korijena, plodovima…

U proljeće bjelogorično drveće cvate i ugodim mirisom privlači kukce koji ga na taj način oprašuju. Iz oprašenih cvjetova razviju se mali plodovi, od kojih su neki jestivi, a neki nisu. Žir, plod hrasta i bukve ukusna je hrana mnogim životinjama: pticama, miševima, vjevericama, ali i medvjedima, divljim svinjama, jelenima…

Neke bjelogorične biljke imaju jaki miris dok cvatu, primjerice drvo lipe i bazge. Lipa je i medonosna biljka, a kuhanjem bazginog cvijeta nastaje fini sirup za pripremu sokova. Zanimljivo je da pitomi kesten čiji se plodovi jedu raste u šumama, a u gradskim parkovima nalazimo divlji kesten čiji plod nije jestiv. I kesten je medonosna biljka, a njezin med gorak i taman. U gradskim drvoredima često ćemo vidjeti platane koje dožive i do 500 godina. Elegantne breze prepoznajemo po karakterističnoj crno-bijeloj kori, a tzv. žalosnu vrbu po ovješenoj krošnji koja izgleda kao kosa. Hrast ima karakterističan nazubljeni list, a široki javorov list prepoznatljiv je i kao simbol zemlje Kanade jer se nalazi na njihovoj zastavi i kovanicama. Od kore javora dobiva se sirup koji je jako zdrav, a koristimo ga i kao zamjenu za šećer.

Naučite razlikovati bjelogorično drveće i uživati u njegovoj raznolikosti tijekom cijele godine.